Ispovjest jednog Sarajlije

Ja nisam kriv zato što sam živ
Što pjesmu volim i živim zbog nje
Al’ zato možda sam kriv
Što muzika umire
Umire

Jer k’o i svi, otrova joj dajem
Iz jeftine kuhinje
I sada sa pitam, kajem
Zar sam i ja
Sve zbog love skrenuo s puta
I ako treba umrijet ću ja
Da živjela bi muzika
Muzika

Na odru sam, oko mene prijatelji svi
Dok plamen žutih novina osvjetljava njih
I tiho jeca jer ja
Pišem svoj zadnji stih
Zadnji stih

Svi stoje tu, tužne maske lica im kriju
I sretni što nisu ja
U sebi zlobno se smiju
Uvijek
Voljeli su to da na nebu gledaju zvijezdu
Zvijezdu
Kako pada i gubi sjaj

Sad čekaju moj kraj
Sad čekaju moj kraj
Sad čekaju moj kraj
Moj kraj