Vuk

[Luka]

Ja znam svoj put, znam pravac, znam smjer
Usamljeni vuk koji u sebi obuzdava zvjer
I u mraku labirinta u meni opet zvir se budi
I grize lance kojim drže ga druge zvijeri, ljudi
Srastao na dnu u blatu novog - starog grijeha
Glumatam pred zvjerima sa šarenom maskom smijeha
Al' ne raspoznaju boje i sve im je crno-bijelo
I sve šta vide od mene je samo prolazno tijelo
Trpim poglede šta bodu, oštri ka bodlje
I gledam šape i palčeve, koje okreću na dolje
Natrag na dno. Natrag u dubine
Di liječim neizliječivе rane na račun svoje istine
I lijеk su riječi, njima liječim, a prezirem riječi
U njima nisu moje misli, njima ne mogu reći
Nisu ništa do buka i zvuk sav od dima
Nisu moja istina, jer šta želin je tišina
Moj put je samoća, pustinja i divljina
I nemam ništa s' njima osim svojih rima
Nisam heroj niti ratnik da budem dio ovog svijeta
Na meni suviše je peta i u meni neizliječivih rana
Bol je moja hrana, ja sam samo rap poeta
I u cvijetu zla ja vidim samo ljepotu cvijeta
Skrivam se od pogleda i riječi oštrih poput noževa
Sam protiv čopora i bijesnih lovačkih potjera
Plačem od sreće, pa vrištim u mukama
Vođen sudbinom i mažen nježnim ženskim rukama
U meni samo ljepota, naspram svih strahota
I pored toga ljubav ispred svakog boga