Ta-da

[Ink]
Bila je plavooka bijelkinja jos od prvoga dana
Kad sam je spazio, ja i ona skupa zajedno
Kao predmet moga sanjarenja
Stvar se podrazumijevala ko jedan i jedan su dva
Bez izmjene rijeci, ja sam znao da ona zna
Dok sam gledao kako me gledala
I nije proslo dugo kako nasli smo se jedno uz drugo
Dijeleci sve, ko s nijednom prije nje
Vrijme je prolazilo, bez nje moje tijelo
Htjelo, ne htjelo, vise nije funkcioniralo
Brijali smo kako bilo bi dobro da zivimo zajedno
Te da ovo traje beskrajno
Govorila je kako dala bi sve
Zahvaljujuci za trenutke koje provodim kraj nje
Stvarno sam se navuko ko narkic na zuto
I tako nakon dugo dugo
Mislio sam da sam s njom na ziher, ono full sigurno
Sve dok se jednog dana, sasvim iznenada nije dogodilo…
Remi – Hajde, daj di si?…Pa dobro di si?!
Ink – Ma, sorry, jebote…
Remi – Pa cekam te tu…
Ink – A dobro,pa tu …promet znas kako je, jebi ga, zurio sam se, al fakat…
Remi – A, tak, promet, kaj, danas je promet ko i jucer bilo? Mislim, ne, nas sta? Fakat jadno mi je, ja te moram zvat da bi se nasli, pa kaj ne mozes nazvat?
Ink: Kada, jucer? pa..
Remi – Mislim, i jucer i danas, mislim, ja te moram zvat okolo i trazit…
Ink – Bio sam, ono, vani, nisam te bas mogao sad nazvat…
Remi – Pa, a, kao, nemas karticu…
Ink – Nemam, fakat nemam
Remi – A, kuzis, glavno da je bila skvadra, ovo – ono, meni se nisi mogo javit…
Ink – Pa htio sam, kuzis, ovoga, mislio sam bio na tebe, i sve to… samo nisam imo otkud nazvat…
Remi – A kaj,kao, nema mobitela nigdje, ne?
Ink – A ima, znas kakvi su, niko nebi dao, jebi ga, znas, a kune, ovo-ono, idem u minus…
Remi – Jooj, znas sta, e fakat mi je vec… Pun mi je kufer isprika, i pun mi je kufer svega, da se moramo navlacit, fakat ono, ok, ako nesto nije u redu, reci…
Ink – Me,ne..
Remi – Kuzis, jadno mi je da sutis, i onda ni ja nis ne znam, ne javljas se, ja ne znam sta se dogadja, mislim, pa u tri coska!!!
Ink – Pa, ne, sve je ok, kuzis, sta? Nisam te nazvo jucer slucajno, bas se poklopilo kuzis…
Remi – Ma, ne necu vise, zaboravi… Ja se ovak necu…
Ink – Sta, sta?!
Remi – Pa, dobro, mislim, ocemo se ponasat ko odrasle osobe, il necemo?
Ink – Pa, dobro, ponasamo se… sta, mislim
Remi – Ponasamo se, i onda se ne cujemo?!
Ink – Cekaj, pa…
Remi – Pa u tom je problem, u tom je problem, pa nemres tako…
Ink – Pa, dobro, nazvat cu te sutra…
Remi – Pa oces imat vezu, al neces imat vezu
Ink – Kakve to sad ima veze…
Remi – Mozes imat prijateljicu, al nemres imat vezu… Kak nema veze???
Ink – Kaj nemrem imat prijateljicu i vezu?!
Remi – Ma, ne, ne, nas sta? Nemoj, i onak i ovak zivcana sam, cekala sam te tu pola sata…
Ink – I sad sam ja kriv… Sad je Gordan kriv za sve!!!
Remi – Pa, je, za vrlo veliku vecinu…
Ink – Znas sta? Onda me u biti nisi ni trebala zvat da se nalazimo…
Remi – Pa i ne znam zasto sam te nazvala, zato sto sam…
Ink – Pa ono, fakat ne znam… Ovo smo mogli i sutra isto ovak sve obavit, ja se jos zurim tu da stignem na vrijeme…
Remi – Aha, znaci ono, kad se nalazimo, onda obavljamo nesto?!
Ink – Aaa, opet, e znas sta, uvijek sve izvrnes kak ti pase, uopce me ne slusas!!!
Remi – Pa, fala Bogu, mislim, to se tak radi…
Ink – Onda uopce nemamo svrhe razgovarat, kuzis, tak ces ti to sve okrenut…
Remi – Oces da ne pricamo vise?
Ink – Znas sta, kako god oces…
Remi – Evo, sad ozbiljno te sad pitam oces da ne pricamo vise?
Ink – Kako god oces… Meni se vise ne da ovak se zajebavat sa svim tim… kako god oces…
Remi – OK, jos bolje, nema problema…
Ink – Ajde…
Remi – I sam ces tak otic?!
Ink – ‘Djenja!
Remi – Ajde bok…