Smrt popa Mila Jovovića

Smrt

Smrt popa Mila
Popa Mila Jovovića

U danima kad na Nikšić
Crnogorci udariše
Kad bijahu došli dani
Da ne bude turski više

U logoru crnogorskom
Pokraj kule Lekovića
Neko knjazu okleveta
Popa Mila Jovovića

A knjaz Mila dozivaše
Uz prisustvo svih vojvoda
Pa mu reče: Pope Milo
Nit' si vino nit' si voda!

Kad to čuše pope Milo
Poleće mu sablji ruka
A dva oka k'o strijele
Sijevnuše u hajduka

Vojvode se uplašiše
Od izgleda vuka gorskog
Da oružje ne potegne
Na vladara crnogorskog

Kao da mu oštrim mačem
Srce muško rasiječe
Pa zavika: Gospodaru
Bog sa tobom, šta to reče!

Te ljutito napuštio
Gospodara i vojvode
I pod sator svoj svileni
Sa mislima teškim ode

Pa u ljutnji gusle zgrabi
Odjeknuše tanke strune
Kliknu Milo kao soko
Te se majkom ćetnom kune:

Da će poći u grad Nikšić
Sam bez ikog istog dana
I na megdan pozvat silnog
Mušovića kapetana

Baci gusle uzja' vranca
Preko Zete pređe vode
I na hatu pomamnome
Preko polja gradu ode

Leti vranac niz Rastoke
Kao da ga nose krila
No s bedema turska straža
Opazila popa Mila

A pop Milo sve je bliže
Do Turaka i šanaca
Pod sobom je zamorio
Bijesnoga svoga vranca

Kao što mu dolikuje
Bira turske porodice
Na najtvrđe ide šance
Na najljuće gradske zlice

Pa ako bi poginuo
Da pogine od junaka
Od čuvenih i priznatih
Idrizovih potomaka

Ustavi ga turska straža
Na kapiju kod Nikšića
Kaza im se i naredi:
Zovite mi Mušovića!

Kada čuše Turci ko je
Potrčaše kapetanu
Malo zatim i Mušović
Na kapiju gradsku stanu

Pa kad viđe popa Mila
Na bijesnom vrancu svome
Dolasku se iznenadnom
Obradova njegovome

Odkud jutros Jovoviću!
Veselijem glasom reče
Zar od knjaza crnogorskog
U moj tvrdi grad uteče

Primamo te objeručke
Sve ćemo ti oprostiti
Životu ti harambašo
Vjeruj neće ništa biti

Planu Milo: Dosta više!
Ne budali bez potrebe
Ja sam doša' kapetane
Da na megdan zovem tebe

No se spremi i izađi
Biraj mjesto za megdana
Te riječi kao munja
Pogodiše kapetana

Preblijeđe pred hajdukom
Iz junačke Markovine
Jer je znao da od sablje
Njegove se lako gine

Ne smje megdan da prihvati
Prepade se svojoj glavi
A na slavu i na prošlost
Kuće svoje zaboravi

Već u strahu, kukavički
Znak na kulu straži dade
Jeknu plotun sa glavice
Pop pogođen s konja pade

Oj rođeni brate
Ti u vojsku, ti u vojsku
Moj rođeni brate

Vranac pregnu i pobježe
Natrag preko vode Zete
A na Mila sa sabljama
Niz glavicu Turci lete

Pa se grabe ko će prije
Manut sabljom po sokolu
Za čije je ime čuo
I car Hamid u Stambolu

Na mrtvoga popa stiže
Ferizović Hasan prvi
Zviznu sablja glava pade
Uz točenu lokvu krvi

Na najveću gradsku kulu
Na vrh hana Mušovića
Istaknuše Turci glavu
Popa Mila Jovovića

Sa svrzovog oštrog koca
Gleda Milo sa visine
Kako mu se Turci zore
I po gradu šenluk čine

A gavran se, crna ptica
Obradova iznenada
Kad krvavu vidje glavu
Pa se vije iznad grada

Primiče se iznad čabre
Da na bedem padne prvi
Po starijem navikama
Mušku glavu da nagrdi

A krijuci iz harema
Kroz pendžere vire bule
Da čuvenu vide glavu
Srpskog popa na vrh kule

Smrt popa Mila
Popa Mila Jovovića