Gloria Aeterna

[Inteludij: Scriptor]
"U zemlji pustinje prostiralo se kraljevstvo veličine i snage kakvu povijest ne pamti. Na rijeci je stajala prijestolnica, čvrsta i neuništiva, a u njoj raskošan dvorac kao simbol kraljeve slave. Kralj je bio rasipnik koji je malo držao do naroda. Pijuckao je najfinije vino i kupao se u zlatu dok su ljudi iz kraljevstva umirali. Jednoga dana, kralj odluči sakupiti svo bogatstvo i poslati glasnike u potragu za tajnom vječne slave."

[Vers 1: Jantar]
Suze frustracije, teku niz lice do hladnog poda
Drhtave ruke razbacuju sve bilješke sa stola
U kojima leže slova i formule kao dokaz
Da on, ne može biti niti malo poput Boga
U noćima boli, čuju se urlici sa dvora
Kruna nе sjaji k'o prije, ništa nije kao onda
Izdaju ga podočnjaci i miris njegovog znoja
Bolеst skida ga sa trona i postavlja ispred groba
Portret iz doba stare slave sa zlatnim okvirom
Više nije mu sličan jer slika isijava život
A on ima još malo, al' ne priznaje nikom
Svoje blijedo lice smrti pokušava sakrit' šminkom
Ne pokazuje milost, jer ona je mrtva u njemu
Svoje kraljevstvo i dalje sad tjera u jad i bijedu
Jer on je sto posto siguran, da neko na svijetu
Ima znanje da prevari prirodu i slomi vjeru
Zato glasnici u prvom svjetlu, odrede pravac
Do mudraca koji čuvaju spise sumerskih tajna
Vojskom šalje sve poluge zlata i čak još danas
Otputuju po recepte vječnosti pohlepnog kralja
Nakon sedam tjedana, još kojih nekol'ko dana
Od četiri kraljevska glasnika, dva došla su natrag
Spuštenih glava prolaze kroz vrata do glavnog oltara
Iza kojeg sjedi bolest sama sa očima pakla
Sluša priče o izdaji, ne može doći do zraka
Počne plakat k'o nikad, fakat, čim istinu sazna
Nisu došli do cilja, a vojska je prestala jahat'
Ubila je dvojicu i drugu poslala je nazad
Do vladara željnog moći i života bez kraja
Da prenesu poruku i objasne kaj se događa
Oni vratit će se brzo kad njega dostigne kazna
Čim on spoji se zemljom, vodoravno poput gmaza
I zaklopi oči, al' ne da trepne ili spava
Već kad duša mu se slomi u komade poput stakla
Čim organi se ugase k'o i večernja lampa
I bace ga u raku duboku k'o Marijanska brazda
Zlato vratit će narodu, jer narodu pripada
Da osvijetle živote u ovom kraljevstvu mraka
Do temelja će srušit dvorac nazvan "Vječna slava"
S tim će napokon prekinut administraciju vraga
"Oprostite visosti", svaka nada je nestala
Ruka stala je drhtat' i predstava je prestala
U odrazu na kaležu pojavljuje se lešina
Osjeti bol u prsima i nađe se na leđima
Polako on postaje hladan da lakše prijeđe na
Prebivalište duša koje isto je k'o pećina
Osuđen na vječnost, al' ne pripada vječnima
Jer svako živ polako njegovo lice briše iz sjećanja

[Interludij: Scriptor]
"A u istome gradu ispod starog kamenog mosta živio je on: gladni pjesnik. Sanjao je o mjestu gdje nema gladi, bolesti i siromaštva. Teško mu je bilo razabrati je li riječ o snu ili halucinaciji. Na kraju, bilo je sasvim svejedno, jer ono što je vidio nije bilo stvarno. Svakih nekoliko noći na most su dolazili kraljevi ljudi koji su ubijali pobunjenike i bacali ih u rijeku. A da bi on svaki puta, iznova razočaran u svijet u kakvom živi krenuo krvlju pisati stihove o svojim snovima."

[Vers 2: Scriptor]
Bio je, dio jedne sredine ispod nebeske tmine
Gdje je narod gladan, a na dvoru cijede se dinje
Jede se, pije, i kralju jebe se di je puk jer
Siromašan luta dok aristokrati vide put
Nazad na protagonista, nije mu ostalo ništa
Osim mjesta za počinak ispod mosta dok kiša
Pere zločin sa starog kamenog pločnika
Očni kapci postanu teški kad padne noć i tad
Uplovi u nove snove o zemlji nekoj
Gdje iz vedrog neba cure svježi med i mlijeko
Ne bi rek'o da je san jer hrana ima okus
A miris je stvaran k'o i voda iz bunara
U to koraci čuvara, spuste ga iz ovog raja
U pakao siromaštva i bolesti rodnog grada
On otvara oči, razočaran kroči naprijed
Ni ne sluteći da će nastupiti noćni zaplet
Kočija se zaustavlja na samoj sredini mosta
Sakrio se iza stabla, ali ipak vidi dosta
"Što sad ovdje se događa?" zapita se, "Grozna svađa"
Nagađa, razaznajući dva čuvara iz grada i
Građanina, valjda ima grijeh koji ne želi priznat nikom
Pomisli, pa čuje nazivaju ga izdajnikom
Iznad njih k'o da sijevaju vatrene munje
On zove upomoć, pa mu govore: "Sad te ne čuje
Ni majka, ni uljezi s kojima snuješ planove protiv krune."
Vežu mu dlanove, pa noge, a on se kune
Da nije ništa skrivio, samo je živio iskreno
Punim plućima, kažu mu: "Budi kuš!" i tad
Kao od šale mu oštrim noževima raspore grkljan
Gurnu ga s mosta pa kraj rijeke padne dolje mrtav
On je drhtao promatrajući djelo vraga
Blijed od straha promuca "Osvetit ću se jednog dana"
Pa krene piskarat, duša vene, um izgara
Dobri duh iz grada stvara paragrafe ljudskih jada
Zove mrtve perom natopljenim krvlju nove žrtve
Opisujući zločine ove jalove crkve
Pa stavi novi naslov: "Zemlja vječnog blagostanja"
I stane nizati stihove o mjestu kakvo sanja
Dvjesto takvih strana znače nešto čak i nama
Makar će mnogi reći da ih je teško shvatit danas:
"Povijest piše umjetnost, umjetnik piše povijest
Biće tone u vječnoj nadi da bit će bolje
U cik zore vidim prljavštinu naših srca
Pa pokušavam upitati svoje zašto kuca."
Izdahnuo je mlad ispod mosta jedno veče'
Netko reče da je jadan ost'o nedorečen
Ali Gloria Aeterna, skup krvlju pisanih pjesama
Ostala je živjet, a kralj je nestao bez traga