Balada o smrti

Srce moje, primiče se zima
I kosa tvoja gubi sjaj i sijedi
Kao nad krovom sivi pramen dima
Kada u tami nestaje i blijedi
U sve polako uvlači se studen
I sve smo tiši, sve nas više nema
To sunce prži jedan snježni grumen
To noć se duga u daljini sprema

Još malo sati, još koja minuta
I nešto suza, nešto tihog plača
Izgubljen se putnik sa daleka puta
Umoran i sretan u zavičaj vraća

Tako ćemo i mi sad na kraju muke
Kad nas više ništa na svijetu ne dijeli
Jedno drugom nijemo, blago stisnut ruke
Kao da nas čeka opet život cijeli
I usnuti sretni, smireni i blagi
K’o visoka stabla u šumskoj tišini
Jedno drugom dobri, jedno drugom vjerni
Kao mornar brodu u strašnoj dubini